Brodokomerc u Dražicama zakoračio je u kreativnu industriju ugošćavanjem Olje Savičević Ivančević u sklopu programa Knjiga na nezgodnim mjestima Gradske knjižnice Rijeka. Splitskoj spisateljici, uz asortiman različitih proizvoda, pridružio se riječki autor Davor Mandić te mnogobrojni kupci u potrazi za dobrim razgovorom. 

Program Knjiga na nezgodnim mjestima Gradske knjižnice Rijeka kroz inovativni sadržajni, prostorni i tehnološki okvir konceptualizira domaću književnost i publicistiku održavanjem specifičnih tematskih razgovornih susreta s književnim i stručnim autorima na nekonvencionalnim urbanim lokacijama na riječkom području omogućujući neposrednije prožimanje zajednice, autora, knjiga i čitanja, a uključujući u razgovor arhitekte, urbaniste, urbane aktiviste.

S obzirom na to kako nije radile odveć lude poslove, „osim ako se ludim poslom ne smatra to što živim od pisanja“,  u središtu pozornosti pronašao se spisateljski zanat te njen zadnji roman, Ljeta s Marijom (Fraktura, 2022). Naslov koji seže unazad pet generacija, prateći Mare, Marijolu, Mašu i druge mogućnosti imena Marija kroz Dalmaciju 20. i 21. stoljeća, otpočeo je kao ćakula među prijateljima; „svi imamo te anegdote.“ Ipak, autorica je prepoznala „višak sudbine“ u vidu „životnih okolnosti, društvene situacije“ gdje se pojedine žene mogle prelaziti društvene konvencije; „kršile su koliko su mogle.“ Uviđajući vrijednost, odlučila je kroz varijacije Marije, često u njenoj obitelji, ispratiti sto godina (1921. – 2021.) jedne obitelji, od prabake do kćeri.

Govoreći o procesu ljetopisanja, Olja progovara o povratku u povijest čime njeno istraživanje postaje „arheologijom intime“, dotad nezapisane; „slušale smo te priče, prenosile su se za stolom, ali nije bilo knjiga.“ Gradeći na pronađenim dokumentima, nastajao je roman koji je došao u mogućnost da zahvati, ne samo u dubinu, već i širinu; „možda na taj način uspijem zapisati intimne povijesti ovih prostora.“

Cjelokupnu snimku susreta možete pronaći na kanalu Gradske knjižnice Rijeka ovdje. 

Nadalje, promišljajući o procesu pisanja, autorica upućuje na svoje rane dane kada je u rukama držala obiteljsko rodoslovno stablo koje je prestajalo s njenim, ženskim imenom; „što je najzanimljivije, ta grana krenula je od žene koja je bila hajdučica.“ Sakrivene priče zahvaćene romanom potaknule su i druge da izađu s njima. Autorica priznaje su mnogi imali potrebu, barem usmeno, otkucati narative svojih baka i drugih predaka; „iza svakog čovjeka žene, krije se barem jedna interesantna priča.“ Uostalom, Ljeta s Marijom lako su mogli biti i nastavci, „ali ovdje sam pratila određenu narativnu liniju.“

Narativnu liniju koja drma malim mjestom koje uvijek uhvati grozničava potraga za odgovor na pitanjem što možemo oprostiti drugome. Za Olju je odgovor samo teorijski jednostavan:

Govoreći o procesu ljetopisanja, Olja progovara o povratku u povijest čime njeno istraživanje postaje „arheologijom intime“, dotad nezapisane; „slušale smo te priče, prenosile su se za stolom, ali nije bilo knjiga.“

Mala sredina prihvaća razne stvari, ali ako preživiš. U malim mjestima ništa se ne zaboravlja, sve se vidi, ali sve se i prešućuje.“

Ipak, u praksi biva teško, kako progovarati, tako i pisati o slučajevima kao što je čedomorstvo s kojim se suočava Marijola u tekstu; „ako nešto kao osoba ne mogu do kraja shvatiti, ako je nešto užasno ili imam neku predrasudu, onda kroz pismo procesuiram i pokušavam shvatiti.“ Tako spisateljski izazov postaje razumjeti drugoga tako što mu priđeš i pokušaš „napisati priču najbliže moguće istini." Tako je pristupala i muškarcima, ističući da „što ideš intimnije, dobiješ neku autentičniju priču“, ukazujući na jednu od priča vezanih za pradjeda koji se odlučio na putu prema svojoj okrenuti nakon što je njegova kćer prokrvarila. I tu se vraćamo tome da Ljeta s Marijom stoje na arheologiji intime koja se nastavlja i u drugoj knjizi, ali odveć drugačijeg tonaliteta.

Olja_3

Krajem ove, početkom iduće godine u dnevničkom nakladničkom nizom Semezdina Mehmedinovića te nakladničke kuće Buybook izaći će njeni dnevnički zapisi Pismo čitateljici. Time će se pridružiti dnevnicima Lane Bastašić, Marka Pogačara, Selvedina Avdića i Almina Kaplana. U njima se će pronaći istraživački fragmenti, objavljivani zapisi na drugim portalima i druge bilješke. Novi naslov gleda kao na dnevnik s predumišljajem, ali, opet, autorica ističe kako „čim se mi tu obraćamo čitatelju,  čim netko zapisuje, obraća se nekome, on računa na nekog čitatelja.“ Konačno, oni „oni su najotvorenija, najpreciznija svjedočanstva vremena.“

Uostalom, nije li književni susret u Brodokomercu isto tako precizno svjedočanstvo našeg vremena?

Zanatske sitnice

Osim što nas je upoznala s procesima intimne arheologije, Olja je publiku provela i kroz nekoliko puteljaka njenog pisanja. Na pitanje kako zna ako je zaokružila tekst odgovora da „nekako osjetiš kad si gotov“ jer uviđa da je „sad priči kraj, nema se više što oduzeti.“ Istina, prihvaća opasnost perfekcionizma koji uvijek čeka svoju priliku, ali kako iz tog razloga nije naodmet djelovati u pisaćim procesima koji od autora zahtijevaju discipliniranost; primjerice, novinarstvo.

Umjetnost pisanja zasniva se na umjetnosti odbacivanja ili, u jednu ruku, recikliranja toga u nešto iz čega se može izvući bolje.“

Ipak, razmišljajući o tekstu, najviše pisaca istaknut će kako je najteže započeti. Olja ističe kako svojim polaznicima uvijek govori da se vrate na početak jer im „on možda služi samo kao ulaz u priču.“ Rezultat povratka obično je odbacivanje originalnog početka, postupka kojem i sama autorica često pribjegava:

Umjetnost pisanja zasniva se na umjetnosti odbacivanja ili, u jednu ruku, recikliranja toga u nešto iz čega se može izvući bolje.“

Ukazuje i na frustracije koje uvijek se pojavljuju kada riječ ne odgovora, a druga ne postoji. Taj, i druge probleme često rješava u snu; „meni se znalo događati da to riješim u nekom stanju polusna.“ Slične, i druge savjete dijeli na svojim radionicama kreativnog pisanja gdje uočava pozitivan trend među polaznicima. Tako i priznaje kako je „raskrstila s dvojbama kao čitanje nije bitno“, ili da je  „književnost sporedna stvar“. Kroz radionice je imala prilike, ne vidjeti samo koliko veliku ulogu u nečijem života ona igrati, već i kako većina i početni arf/barf može postati dobra poezija ako se pisca uputi u kvalitetnu književnost, a onda će, kasnije, već netko iskočiti.

Tko zna, možda ćemo upravo naredne generacije pisaca nazivati generacijama radionica.

Kratka biografija

Olja Savičević Ivančević, rođena 16.09.1974. u Splitu je spisateljica i pjesnikinja, uvrštena u mnoge domaće i međunarodne antologije poezije i proze. Završila je studij hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru gdje je studirala i na Poslijediplomskom studiju iz književnosti. Književnim radom profesionalno se bavi zadnjih petnaest godina, a osim proze i poezije, piše književne kolumne, dramske tekstove za djecu i mlade te vodi radionice kreativnog pisanja. Knjige su joj prevedene na jedanaest svjetskih jezika, objavljene u trinaest zemalja u Europi te u SAD-u. Pojedinačne pjesme i priče prevedene su i objavljene na tridesetak jezika. Za rukopis Nasmijati psa nagrađena je Prozakom, dobitnica je prve nagrade Ranko Marinković Večernjeg lista za kratku priču te nagrade Kiklop za zbirku poezije Kućna pravila.